Kad zeleno zarosi 

u oku tisuće svjetova 

praznim ulicama tumaraju sjene

tražeći oprost 

bezuste 

slijepe 

gluhe

Ne vide izvor čiste vode 

na ispruženom dlanu žene

bujice riječi na usnama

što šutnjom zbore

Kad zeleno zarosi

u tuzi breza

zažubori tišina

Poj češljugara

razvuče osmijeh starca

dok štapom broji vrijeme

što neumitno korača

Kad zeleno zarosi

i tuga me orosi

dok riječi se slapom

spuštaju niz kamene sjene

Ljubica Ribić