U ranu zoru dana,

vraćajući se u kuću sama,

ona, žena,

još je mlada,

kraljica je tamnih, tužnih noći.

Još napola pijana,

otvara vrata stana,

na licu joj stade

smiješak, tužni smiješak

nezaraslih rana.

Ona, kraljica svih noći,

bilo hladnih, bilo vrućih,

radi vrijedno svakog dana,

da bi mogla ponekad navečer,

zasjat u svojoj

ženstvenoj ljepoti.

I dok kliže u gužvi,

punoj dima,

glazba glasno buči,

ona traži žrtvu,

svog muškarca,

tog slabića

kojeg treba kaznit,

jer svi su oni isti,

to najbolje zna ona, sama.

Kad ga nađe,

slatko mu se smiješi,

ne da da je dira,

a on muku muči,

moli, plače,

dok pohota u njemu buči…

Kako dođe, tako ode,

svojim likom

nestaje u magli,

dok muškarac svoju tugu

slama cugom, sam u tami.

Tad je sretna,

ona, žena,

još je mlada,

kraljica tih tamnih, tužnih noći.

andreja-lea