JEDNOM, MOŽDA

Kroz prljave prozore,

oprane tek od nedavne kiše,

sunce liže stolove

kvartovskog kafića,

trošnog, nakićenog

oblacima duhanskih proizvoda,

gladiš me po prstima,

blebećeš mi o ljubavi

dok se vani drveće

igra nestašne igrice

svojim uvelim listovima,

vjetar tužno pjevuši sonatu,

malo mi je prohladno,

pitaš me hoću li se udati za tebe,

vidim ti strah u očima

smeđih, poput kestena,

ptice lete prema jugu,

ne okreću se,

jesen je stigla, odgovaram,

trgneš se …

dok ti cigareta izgara

među prstima,

šapnem ti još:

jednom, možda hoću.

                                                                                              Andreja Malta

andreja-lea