Za kime žuditi treba
danas ili sutra
kad žara više nema
u očima nebeskim
nit' u tijelu
što se giba
po istoj liniji
kao kist
uronjen u crnu
po prozirnom platnu
kroz koje navaljuje
pejzaž
sastavljen od komadića sna
o odavno već
uzurpiranoj beskrajnosti
svjetla u grudima Stranca

možda je vrijeme
da se stanemo klanjati
onomu što vidimo
što osjećamo
u vlastitoj blizini
da se uhvatimo nas
što prođosmo kroza zidove
rječju il' glazbom
sve za duše buduće
da nas bolje razumiju
u času rađanja
u času umiranja
da se sve ono između
može spremiti
u spomenar sjajnih korica
i nezgoriva plama
iznutra.

Duško Babić