Šumi čovjek ljubav kao more
stoje tako jedan naspram drugog
hoće da se uduše od nje
kad valovi krenu topli
iz duša im sedefastih
iz školjke svijeta

Šumi čovjek ljubav
kao vjetar s juga
dok mrsi kose mjesecu
gdje mrijesti se u moru
bliješteć ulovljen s ribama
u mrežu nježnosti divne

Šumi čovjek ljubav kao vrijeme
što mu kleše snove
u bore na licu
al' ne i na usni
što bi da se ljubi
kud i ribar jutrom s nebom
kad ga gladnog ljubavi budi.

Duško Babić