Ne pitaj me tko sam,
ni kamo ću?
Ako možeš sa mnom koračati,
koračaj 
dok nas kamen spoticanja ne uspori, 
ne podijeli na nemoć i želju.
Nacrtat ću prozor na kući od snova, 
da ne porušim svijet u kojem je ona
i kad jednom krenem 
iz prašnjavog druma će zaoriti smijeh, 
a koraci nebom odzvanjati.
Samo kad krenem niz kaldrmu,
niz rijeku
nabreklu, 
nabujalu
kao tijesto u majčinim rukama
kad sprema nabujak.
Ne pitaj me tko sam, ni kamo ću?
Ponesi olovni lanac
ako poželiš
da me zaustaviš,
mrtvog,
otvorenih očiju
u tvom danu bez osmijeha.

Ljubica Ribić