Protresla sam kosu od svitaca.
Šišmiši pod strehom uznemirili se
i poleteli. Negde daleko, na proplanku,
uz gustu reku jednom su jelenu zažarile oči.
Gledao je kako njegovi prvi rogovi odlaze niz vetar
ne žaleći gravitaciju, ne mareći što mesec namirnica
u kojem se prinose žrtve još spava.
On je poranio samo jednu sezonu .
On će polako i sigurno.
On stiže pravo u vreme oznojenih oblaka
da navuče zastore, dune zlatnu paru kroz noć
i ostavi tragove u rđavom snegu,
iznad balkona u potkrovlju.
Tu, gde spuštam hladne usne
u kolu vukodlaci igraju.
Kovitlaju vreme na njegovom čelu.
Crnoj krvi, crni se sinovi raduju
i modrom gradu modre vojnike
na lomači sahranjuju.
Proplanci pod zaleđenim obrvama plaču.
"On je poranio samo jednu sezonu"
To je dovoljno, sa onim "ranije" je pleonazam...
Sjajna pesma, Kajo!!
dobro si mi rekao, promaklo.hvala ti
nanizane slike košmarnih traženja... ja sam uživala u ''gledanju'' tvoje poezije...
grlim te
Ljubi
Pesem, ki spaja resnični svet, naravo in simbolne podobe iz sanj, preseneti njen konec, ki pesem pokaže v povsem novi luči. Čestitike,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Katarina Kiković Jović (Sarita)
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!