Ne znam koliko puta poželjeh
napisati pjesmu,
pjesmu o tebi i tebi i tebi
pjesmu o meni sa tobom u sebi.

Poželjeh da ti kažem da mi značiš
mada ne znam koliko
da li se može nositi u rukama
ili tek u košari punoj prepunoj jabuka.

Tebi pišem jer ne umijem drugačije,
baš tebi koji se kriješ iza ekrana
u sobi prepunoj razbacanih uspomena
u uredu zatrpanom učmalošću.

Uvukoh se u tvoju samoću
okruženu tisućama drugih samoća,
uvukoh se u tvoj svijet
tišinom svojih koraka.

Možda i nisam trebala da te dotaknem
možda tvoje nebo nije tako modro
možda...znam često govorim gluposti
nestajem u skrivenosti koraka vlastite izgubljenosti.

Ipak, osmjehnem se kad ugledam kvadratić tvog osmijeha
kad zacrveniš nekom slučajnom porukom,
kad poželiš da mi dodirneš osmijeh svojim osmijehom,
kad rukom otireš suzu sa svog obraza.

Možda, tko zna, možda ipak jednom
dodirnem pramen tvojih mirisa
možda zagrlim osmijeh mog osmijeha
u zjeni tvog pogleda.

Znaš, tražila sam te noćas na trgu izgubljenih stvari,
na obali odbačenih snova u mirisu morskih trava.
Tražila sam te nemirom nesana u košmaru htijenja,
zaboravih uključiti monitor, a ti, ti si čekao kvadratić osmijeha ...

Ljubica Ribić