Rekla bi mu kako je tama
u koju je uranjala
nosila njegove tragove,
ali svi su bili odjeveni
u svečana odijela
i živopisnih obraza
od previše šampanjca
nisu mogli znati kako je
potpuno sama
u svojoj žalosnoj sreći.
Već tada znala je
svi njihovi budući zidovi
odzvanjati će tišinom
u bezbrojnim
badnjim večerima
između priča kako imaju
divan stan i skupi auto.
Njegove oči bile su uvijek
predaleko od pogleda
kao na premijeri
dosadnog filma,
negdje izvan njih ,
njene karte bacane su
prije predstava.
Okrenutih leđa od jučer
i sutra
gajila je tek rezervnu nadu
za kasnije
u prozorima kroz koje nije
ulazilo sunce
i osmijeh bez trajnih mrlja,
isti kao kad ga je
ostavila.

luciapavlovic