Gledam bezglave kokoši kako jure dvorištem

u kojem puran grli gusku stežući joj vrat.

Vrtim se u krugu zaluđenih 

ne vjerujući očima 

redukcija razuma uzela maha,

svirepost  kukuriče  nagovještajući kataklizmu.

Pisati, želim samo pisati,

umobolnica otvara vrata 

slobodan ulaz razumu.

Bijeli papir, bijela soba 

pokoja sjenka na zidovima podsjeća

da je vani mrak

pomrčina razvukla prste

ne predaje se.

Netko pjeva Jaltu, 

u bijeloj sobi 

vezan omčom oko vrata.

Vani padaju oblaci,

razbijaju se o pločnike.

Netko mi je rekao da su oblaci meki, prozračni.

Zašto ovi oblaci guše 

uzimaju nevinost nerođenih.

Pogani jezici nagovještaju blagostanje

ako dozvolimo da nas obezglave.

Ljubica Ribić