... možda negdje u zraku,

pa lebdi, ko čardak

s rasklimanim stubovima, 

od kojih komadići s otiskom

dalekih zvijezda padaju sa neba.

Možda negdje na vodi,

pa plovi po morima mjesečine,

dok mi valovi strpljivosti zalivaju

koljena,

čekam jutrima, da ga more

isplavi. 

Možda je i na zemlji,

pa skriven u željama bršljana

čeka da nađem put...

Put sa tragovima plesnih koraka

plesa, koji još nije odigran.

Možda srce zamoli dušu za ples,

kroz igru zavođenja u ritmu

neizvjesnosti.

A možda, možda ona u

zlatnim cipelama zapleše na

pragu skrivenog doma,

u koraku do cilja...

Ne preživjeti, nego živjeti.

branka