drhteći pred odbrojanim satom

kročim putem gdje korov zla niče

rasut vjetrom pohlepe

ne dotičući tišinu uzdrhtalog zraka 

sklapam ruke vjerujući

da boje ne gube sjaj 

izgažene u sumanutim stopama

nove čovječnosti

i stvarnost se nestvarnijom učini

u spoznajnosti nemoći

a htjedoh samo kistom nacrtati osmijeh

danu što mora pomoliti glavu 

maknuti masku noći u privid nacrtane zbilje

zagrnuh plašt rumen od stida

i probudih zoru 

rujniju od zrelosti jabuke

što košticom naviješta Božić

i nađoh stvarnost u nestvarnosti sreće

odjenuta u boje buđenja