Ne pitaš me kako preživljavam dane,
niti pišem li tekstove na glazbu koraka
u vremenu najljepše mladosti.
Ona strpljivo čeka neke zrelije godine
učeći na vlastitim pogreškama
sanjajući ljubavnike što lebde
nad Chagallovim slikama.
Na petak 13. gledam drugim očima
u mašti si bio u plastičnom odijelu.
Kravata je zavist. Steže. Guši.
Obilazila sam te kao što se obilaze skulpture,
šuteći. Zamijenili smo poglede,
sada je prezir moj.
Provincijalka