eno, još se dušo dovršava val i plamen bojâ tone. jesmo li
sricali život ili samo čitali romane mladosti, strepili,
ostavljali dio sebe kad se u podne preko snova
doziva sve što umire. kad se nad blagim
sunčanim nanosima javlja povjetarac
zeleni, kad se moli majka: odloži
albume, ostavi uspomene, ne
tuguj, isplovi iz bonacā,
čekamo te, ne slušaj
večernjih vrata
cvil, ni san
tih niz
krila
bijela
lovorova.
pođi, koračaj.
eno, već žamor
večernjih tramvaja
bukti prema kvadrantu a.
raskrili okna, rasprši osmijeh,
budi plima koja ne posustaje, koja
raste i ne misli: oh, zašto nisam? san će
nas ionako brzo počastiti. čim zažmiriš vidjet
ćeš kako su tvoje boje nad pelješcom pozaspale,
oblikovane partiturama noćnim. i tvoj povratak čekaju
sa smiješkom pod zvijezdama, u večernjoj slici iza rtova.

mirkopopovic