I Boga nam uspje oslijepiti.
(To samo čovjek umije kad snije.)
Nekoć mu jedno oko
bijaše živozeleno,
a drugo plavetnije od smrti.
Pod kožom tekao je
bedeme sedrene
i gorja od žada.
Pod nepce nam stavljao
soli medene
i nemoć zaborava.
U krvi je množio
nebo i meso.
Za nas je i vrijeme zaustavio,
da ne budemo propast
kakva jesmo.
Danas smo Bogu smrskali
kaleidoskop stvaranja
i sred oba oka zarili mu laž.
Danas je slijep shvatio:
to je naša istinska draž.
I Bog posta urbanist.
Oponašamo život
u neonskim špiljama
neprozračivim od nas.
(Za idolopoklonstvo.)
Svjetlucavi falusi duž bulevara
ejakuliraju optičku magmu
koja zvijezde pretvara
u kobaltnu mrenu
naših očiju.
(Za laž.)
Meso hranimo mesom
nebožanskog uzgoja
i postajemo utovljeni homopate.
(Za pohlepu.)
Kličemo:
“Vis vitalis mortuus est!
In nomine Patris
et Filii
et Spiritus Sancti.
Amen.”
(Za Boga.
(Sramim se, o Bože moj,
sramim svog urlika!))
Oponašamo život
u urbanim grobovima.
Urbani grobovi
i razgniježđeni bogovi.
~Poppy, hvala ti za Harteru 7/7/2018.~
Ovu pjesmu jednostavno ne mogu prestati da čitam. Ovo je tvoj labuđi pjev(crni labud naravno).
Pesem o nastanku in bohotnosti urbanega, gledano z izvenzemeljske perspektive - apokaliptična, čestitke,
Ana
Čestitam ti za poeziju koja nosi tvoje moćno zapažanje srcem.
Lijep pozdrav, Nikita
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!