Drveće je opterećeno snijegom,
nad bijelim poljem gladna vrana kruži.
Bjelina skriva kolovoz. Tragovi
neznanih bića. Iz zimskih krošanja
i smrznute kore čujem tek tišinu.
Zaustavi me skoro snježna sljepoća.

Za malenost moju sljepoća nije kriva,
samo veličina stabla koje spava,
što u maglu skriva tvrde kore bijele.
Gledam: kao ludi pas sam, što kruži,
svoj rep lovim i tulim na tišinu,
za mnom ostaju tragovi zapetljani.

U ništavilo su se pretvorili tragovi,
mraz je zgrčio prste, a sljepoća će
proći. Ja poželjet ću tišinu.
Za društvo ću izabrati drveće
a vjetar za nadahnuće, koje vjerno kruži,
na jezeru isprika kore razbija.

Tiha pjesma mi guli kore stare,
otkrivaju se samotni tragovi
krvi, koja još po tankim venama kruži.
Osude vrijedna je sljepoća ljudi.
Ne vide, ne čuju drveće,
a zvuk strojeva ubija mir, tišinu.

Da saberem misli, treba mi samo tišina.
Jezgru da spasim iz pretvrde kore,
zimi se kao drveće budim.
Grč će već proći. U drugom smjeru se
tragovi sad okreću. Prividna sljepoća
samo stoji, smiruje, udara ili kruži.

Oblak se odastre, jasna misao kruži
i diktira taktove za tišinu.
Snažnija postanem, kad sljepoća konačno
osjeti dubine bora moždane kore.
Tragovi novih priča rađaju se.
U brajici. Stabala šapat.

Sve kruži, sve se ponavlja. Ispod kore
lovim tišinu. Tragovi su vječni.
A kamo ode sljepoća drveće zna.

Jure Drljepan (JUR)