Kao da sav
usnuo je svijet
a sunce svrhe
ne vidi svoje
dal' da nas grije
il' u sjenu vječnu
uvije

ni u ribe
za čija usta
da bude hrana
nema više znanja
ter u dubine slijepe
tek slijepo zaranja

i dal' smo uistinu odabrani
kad kadri nismo
da svršimo to pismo
rukom k'o srcem pisano
bukvama od časti
kud dušu ćemo spas'ti
ostavljenu da skapa
k'o pseto
na mjesto nekad sveto
pa joj jauk odveć tih
ne zna više opjevat
ni taj
što nekoć bje pjesik.

Duško Babić