Vraćam se
usamljenim putevima, kroz mrak i hladnoću
na mjesto
gdje si plesala sa mnom,
mirišući na divlji zumbul,
u haljini od svjetla
između zemlje i neba
moja usamljena zvijezdo
Dodirne me ponekad
ta neodsvirana muzika
i želim vjerovati
da si se oslobodila nemirnih misli
i da izgledaš sretno
Svih ovih godina
moga izgnastva iz tvoje ljubavi
nisam mogu da ne zažalim
za tvojim dodirima
Ima stvari koje nikad nećemo razumjeti
i bićemo iznenađeni, kad se dese,
kao ova druga mladost,
koja, između dvije tuge,
donosi mirise juga i jednog izgubljenog svijeta
I ja umjesto da objašnjavam stvari
ponovo otvaram, teška vrata
svoga srca koje drhti kao list gorske breze
i pali se lako kao stari papir
na kome piše tvoje ime
Nacrtaj, noćas, mjesec iznad kreveta
ostavi vrata otvorena
pusti me da uđem
u tvoju sobu
i pogledam kroz prozor
okrenut daljinama
budi tren u mojoj vječnosti
Jer znam
Ljubav moja si ti

Sumiko