Pa ako nas i prozovu
izdajicama
filistrima i farizejima
što u puti tražimo puta
mješte u hljebu i vodi
kao svaki stvor
gdje ka stvoritelju
na koljenima gamiže
jer tako ga naučilo
da posti i glavom
i ustima prostim
ne bi li već kako održao
ravnotežu neba i zemlje
mi ćemo opet
prkoseć svemu
nekom pokrajnjom stazom
kao apologeti beznađa i svevjere
zaputiti se u jad svoj plemenit
mrseć ruke rukama
sve u kosu u svilu
bolni od tolike ljubavi
što nas odvaja i štiti
od tuđih smrti
i vlastitih života
promatrati mjesec
kako bezbrižno
kida naša srca
u svjetleće poljupce.

Duško Babić