Ne vjerujem da me voliš
premda od žudi
gore ti prepone
i teško dišeš
snatreć mjesečinu opojnu
i poljupce
a grudi ti rastu
nadimlju se i cvjetaju
i tvoje lice svo je od osmijeha
ne vjerujem da me voliš
mada ptice iz tvog oka
kao iz krletke suzne
(gdje i ti si nekom sužanj
sasvim svoj a tuđ po naravi)
uzlijeću
visoko ka Suncu
krila da sprže u ushitu
posljednjeg
virtuoznog leta
ne vjerujem da me voliš
a predamnom si
neobično lijepa
kao djevica
bez prvog grijeha
gdje koljenima slikaš
Boga u pijesku
s mojim licem
ne vjerujem ti dušo
jer vjere nemam
u srce svoje
da je tu negdje
cijelo
ili makar razdrto
ljubavlju u prsima.

Duško Babić