U noć što se premješta
povrh uzglavlja dana
mahnito tuku kapi kiše
kao ribe od čista srebra
u brodove i obale
i tuku se bozi i ljudi
u zgužvanoj zlovolji
pod krošnjama
što namjesto plodova
rađaju ptice.
Dvostruka noć
zauzimlje svjetlo i sjene
donoseći zvuk riječi
i točku raskošno punu.
Sa ruba tišine
žalobnije od samog života
šutke se bliži pjesma
sričući te u beskraj.
Pod krinkom boje
što nagriza san
tek nekoliko kratkotrajnih
zvijezda
cinično bdije nada mnom

luciapavlovic