Mračno je i tiho

Polako se primičem gradu

našeg prvog susreta

Dočekuju me isti stari oblaci

gomila ljudi bezizraznih lica

ugašena svjetla i hladni hotelski zidovi

Baš onako kao kad si pjevala vjetru

pripremajući naše poznastvo

uz čaj za dvoje

i šum predvečernjih tramvaja

Snošti sakav da ti dojdam…

Bilo je nešto tajanstveno

u ovoj pjesmi

koja je tekla je kroz mene

kao rijeka

dok sam ispisivao

po oblacima tvoje ime

pokušavajući da doletim

do tvojih visina

Po njoj pamtim jedno proljeće

dododir tvoga dlana

sve nježnosti rasute po

ulicama i parkovima

jednu mladost koja se osipa i nestaje

kao list nošen jesenjim vjetrom

Ostaje samo tvoje

beskrajno srce

usnulo u naručju vremena

Sumiko