U ranu zoru praćen tišinom
ispisujem pjesme bez riječi i rime
u kišnoj ulici nepoznatog grada
i prkosim sjećanjima
koja me vijekovima progone
Ostavljam za sobom
pješčane gradove
kao ptica selica
slijećem na tuđe prozore
i uživam u izlascima sunca
Tek kasnije budi se grad
priznaje da je opet
sanjao o tebi i pita se
kuda idu usamljeni ljudi
Ne trudim se da pronađem odgovor
puštam kiše da pjevaju umjesto mene
i tražim dječaka u sebi
Čini se da usamljeni ljudi idu u divne stihove...
lp, Valy
Sumiko,
kot deček z večno otroškimi očmi. Lepo.
Lp,hope
Sumiko, briljantno!
Pozdrav, Mirko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Sumiko
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!