Kreneš nekad u polja
gdje te noge same vode
glavom prema nebu
tražiš svoje mjesto
svoje gnijezdo
svoj prijesto
kako se to desilo
pa nije prošla ni vlat trave
tišti te vrijeme
jer je igla
zabada ti se u kost
ranjava te i odlazi nekuda
stazama koje nitko ne zna
ti bi u polje
da sahraniš jednom
srce što tuče
srce tvoje
da ga ostaviš
kao siromaha bez križa
ime da mu zatreš prelijepo
ali nigdje polja na vidiku
tamo je netko
dao sagraditi zamak
opasan zidinama
prilaziš mu
nesigurnim korakom
i prije nego ruka ti krene
da pokuca na divovska vrata
ona se uz škripu otvaraju
ti ulaziš jer nemaš uzmak
ono što ostavljaš iza sebe
odavno si ostavila boljima
po pločnicima uglovima paučina
razmičeš tu maglu
iz koje izranjaju kipovi
ljudi i životinje
u zagrljaju prašine
lica odaju bol
ne možeš opisati
da li si ravnodušna
ili te ljepota uzela
zanos umiranja na zamrznutim očima
neka te sila vuče do sredine trga
tamo su kraljevi podigli božanski vodoskok
ti trgaš haljinu sa sebe
ulaziš naga u vrtlog
postaješ i ti spomenik
dok ti iz usta grgolja život kao voda.
Zato te volim.
Bolji razlog za ljubav nisam čula! Bravo!
Lp Milena
Duško, siromak brez križa, to je tudi muka, kakorkoli....
Enkrat se že prilepi.
Lp na morje,
hope
Poslano:
28. 08. 2015 ob 13:19
Spremenjeno:
28. 08. 2015 ob 13:20
Hvala Milena i hope, od srca. Lijepo je imati takve prijatelje kao što ste vas dvije !
lp s Jadrana,
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!