U našem kadru nepoznat je pjesnik plovio s krajolikom.
Njegove slike nismo prljali pitanjima, ni znatiželjom.
Njegove riječi su se rađale, šumorile, rojile se
I zaplitale o visoku sazrelu travu na kraju ljeta.
Nisam želio da tako zašute, da uvenu kao lišće – razgrtao sam
Metafore u oktobarskoj melodiji i dok sam se budio ne pitah ga
Za izvor inspiracije, jer netko je zbijao šalu
Na račun strastvene Barbare koja je uzdišući za nama
Napajala svoje pedesete i ne čuh ni boju svoje tuge
Zbog njezine usamljenosti,
Jer za nama gromoglasno koračao je orkestar smijeha,
Ta ljigava rezonanca, a u daljini su
Kao o sablasne hridi našega čela udarali zadnji valovi.

Napuštali smo more, plaže i ljeto, padala je večer
I dok se udaljavasmo noćnim putem pokraj groblja
Na trenutak su u nama zašutjele dirke i smijeh iskapao.
Pravo da vam kažem, polupijan se javio B, jeza mi je
Pri pomisli da će nam se zauvijek ukočiti pogled
I mir mramora zabijeliti u zjenicama, dodao je pjesnik.

Onda je netko među nama u noći grbavim glasom
Deklamirao: Ne gnjavi, Florijane. Zakašljao se i zašutio.


I kraj ljeta je u nas tonuo, samo je pjesnikove riječi
Tihe i odlazeće niz raskrižja noći netko ponovio: Jednom,
Samo jednom se živi.

Unatoč svemu zapjevali smo kao kiša po starom klaviru
Kao glas koji grubo grabi putem pokraj groblja, kao nemir
Koji pita jesmo li napuštali samo plaže, ljeto i san,
Ili smo tražili pjesnika u krajoliku, ili zauvijek
Odlazili od Barbare, nestajali u daljini.

mirkopopovic