Mislim na tebe

kao na Svijet

rijeka je moru sve bliže

šuma se na planinu uzdiže

na ramena me svoja primaš

rumena

hraniš i pojiš

u jeziku prvom

prastanovnika

dojiš me

kišama slatkim

srebra i meda

vrč se puni do vrha

ti uzdišeš s osmijehom žene

koja se iz sna prene

tek na jedan tren

u dobroti svojoj

da mi odaš tajnu nad tajnama

kuda se ljubav rađa

kao stijena

a da nije iz kamena.

Duško Babić