Gledao sam ga
kako muči tijelo
usiljenim hodom
sve to dalje u daljine

pratio ga kao sjena
bdio nad njim
u kratkim predasima
kad bi nemoćan prilegao
pod neku zvijezdu

navlažio mu usne
vodom iz svoje čuturice
obrisao prašinu sa čela
sve da me ne vidi
i ne čuje

nije znao svog cilja
izbrisavši ime stvarima
i sebi
vjerujuć tek dlanu
osjetu dodira
pogladio bi svaku travku
i mladu i staru
kao da ih pozdravlja

nije se okretao
prostranstva iza njega
bila su tek potrošeno vrijeme
pamćenje ugašeno i ugušeno
urušeni zidovi konačnosti

kad se napokon zaustavio
ispred njega više nije bilo vidika
spustio se na koljena
i postao ja.

Duško Babić