Pogled na ustreljenega volka v prtljažniku terenskega avtomobila

Le okrvavljen list pod sivim trebuhom;
nikjer ni videti strelne rane. Naše oči

vonjajo beli vzdih snega med drevesi
in stopinje, ki izginjajo v gozd, v poltemo.

Gledamo v odprta usta, iščemo jezik za ostrimi,
pordelimi zobmi, a tam je le temen,

zaustavljen dih, in izraz na razmaknjenem,
režečem obrazu je kot izraz človeške jeze

ali besa, kot da bi se kdaj pogledali v ogledalo;
in oči, njegove oči so tuje in kristalno čiste,

lepe kot golo drevo v zimi, kot otroški jok,
ko proti njim dvigamo mobilnike in slikamo,

kot da bi dvigali lastna slepa očesa, kot mrtveci,
gledajoči vedno nekam drugam;

potem segamo k sivi koži, k ostrim zobem,
k velikim šapam, k temnem jeziku, ker vemo,

da se lahko dotikamo le mrtve živali, ko veter
nosi apneni prah, ki ga nekdo posipa

po bližnji njivi, v naše mežikajoče oči;
polje je morje, polno belih valov.

Ponoči sanjamo o tem, da je v naših ustih
nek drug jezik in da z njim govorimo

čudovite, nerazložljivo lepe reči, ne da bi jih
razumeli, da je naš glas tih in rdeč

kot šum listja pod snegom, ko tam zunaj
že tuli nek drug volk z živim, toplim jezikom

v ogromno luno; v isto luno, ki smo jo gledali
kot otroci na črnem, bazaltnem nebu, ležeči na

mrzlih betonskih dvoriščih, kako se počasi spušča
s krhkimi morji na najbližje, najnižje vrhove.

Pogled na upucanog vuka u prtljažniku terenskog automobila

Samo krvavi list pod sivim trbuhom;

nigdje se ne vidi ulazna rana. Naše oči

njuše bijeli uzdah snijega među stablima

i tragove, što nestaju u šumi, u polutami.

Gledamo u otvorena usta, tražimo jezik iza oštrih

porumenjelih zuba, ali tamo je samo taman

zaustavljeni dah, i izraz na razmaknutom

cerekajućem licu je poput izraza ljudske jeze

ili bijesa, kao da bi se pogledali u ogledalo;

i oči, njegove oči su tuđe i kristalno čiste,

lijepe kao golo drvo u zimu, kao dječji plač,

kad pred njih dignemo mobitele i slikamo,

k'o da bi dizali vlastite slijepe oči, poput mrtvaca

što uvijek gledaju negdje drugdje

i onda posežemo za sivom kožom, oštrim zubima,

velikim šapama,  za tamnim jezikom, jer znamo

da možemo pipati samo mrtve životinje, dok vjetar

nosi vapneni prah, što ga neko posipa

po obližnjoj njivi, u naše oči;

polje je more, puno bijelih valova.

Noću sanjamo o tome, da je u našim ustima

neki drugi jezik i da njime govorimo

čudovite, nepojmljivo lijepe stvari, ne da bi ih

razumjeli,  da je naš glas tih i crven

kao šum lišća ispod snijega, dok tamo napolju

već neki drugi vuk živim, toplim jezikom zavija

u ogromni mjesec; u isti mjesec, koji smo

kao djeca na crnom, bazaltnom nebu, ležeći na

hladnom betonskom dvorištu, gledali kako se spušta

nad krhkim morima na najbliže, najniže vrhove.