bole me nočas
sve boje neba
u raspadu
mislima oslikane
na čelu napetom
od vrućice
ponekad
i dođem sama sebi
u goste kao jutro
s golubovima
(smještena između
Piazza San Marco
i Prvomajske parade
oduvijek prepoznatljivo)
snovi razmrvljeni
osudom šutnje
znaš, boli jako
ta daljina što struji
kao šuštavo
plivanje boja zrakom
i raskvašeno nebo
na izdisaju
...
s odlukama se sapličući
ipak ostajem, ljubavi
očima zanesena
(iako je potonula riječ
i zagrljaj se razvezao
pohranjujući samo ime)
kao tračak u zapisima
mjeseca u vodi
otkuda samo vadim
sve dane buduće
pokislim čamcima
od papira
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Danja Đokić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!