KO BODO KOSTANJARJI PRIŽIGALI OGNJE (2)

sedel bom na vrtu

zavit v šal jeseni

s črnim klobukom

in mesto bo prazno

le kostanjarji bodo

prižigali ognje

nebo bo temačno

z limbi

s črnimi rozetami ob robovih

listje bo pometalo ceste

z boemsko žolto brado

ti boš paradirala gola

jaz bom romal

po tvojem telesu

ganjen od tvojih cvetov

glasba bo zapolnjevala dlani

okleščenih ulic

zapisal bom na hitro

(da je ne zmoči dež)

 nekakšno olupljeno pesem

z ogriznjenim svinčnikom

na hrbtno stran svojega računa

in odšel z zarošenimi vekami

 z betežnimi koraki

brez pozdrava 

Kad kestenjari budu palili vatre (2)

sjedit ću u bašči

ovit šalom jeseni

s crnim šeširom

i grad će samovati

jedino će kestenjari

potpaljivati vatre

nebo će se smrknuti

od limbova

s crnim rozetama kraj rubova

lišće će mesti ceste

boemskom žutom bradom

ti ćeš paradirati gola

ja ću romati

po tvom tijelu

tronut tvojim cvijećem

glazba će zapuniti dlanove

ukliještenih ulica

na brzinu (da je ne smoči kiša)

izgriženom olovkom ću napisati

neku oguljenu pjesmu

na poleđinu mog računa

i otići ću s orošenim vjeđama

laganim koracima

bez pozdrava

Krasna pesem, Dusann! Čestitke! Malo me bega ta limb, upam pa, da sem pravilno razumela.

Lp, breza