Kuba je zemlja osmijeha i čistoće
gdje živa bića žongliraju tokovima smisla,
a univerzalne spoznaje o svijesti se transformiraju
tako da ostaci zvijezda ne mogu pasti u neplodni ocean.

Tamo gdje se stihovi José Martíja
stapaju s vjetrom,
nebo otvara vrata da možemo zaroniti
u njegovo duhovno plavetnilo.

Zov prirode i poziv na rad
objedinjuju filozofiju i nauku,
a šahovske partije odigravaju marionete,
dok su pravi izazovi ugrađeni u stupove svakodnevlja.

Djeca su izdanci budućnosti,
sjaj dragulja ovoga svijeta;
ne poznaju granice beznađa
i ne zastajkuju na raskrižjima tišine.

Ona pišu poeziju nalik onoj Martíjevoj,
gradeći mostove prijateljstva
i oslikavajući svijet nijansama svoje duše
kako bi nevinost nadvladala dubinu tame.

Djeca vole prirodu,
čuvaju je i njeguju,
a glas zemlje, koji obuhvaća sve moguće glasove,
uči ih kako da zadrže svjetlost u sebi.

Zajedništvo dječjih očiju i koraka postaje arhitektura svijesti;
tiha rijeka glasova stapa se u ljubav,
a iskre znanja trepere u ritmu neizgovorenih riječi
dok svijet postaje megdan za igre bez granica.

Tamo gdje iluzija gubi smisao,
rađa se Om iz tišine sanskrta,
a svaki obris poprima ideal Gaje –
artefakta slobode koji se ne može porušiti.

Ivan Gaćina