/Anđelki/                          

kad god sa džidžikovca
gradsku panoramu pogledaš
instinktivno zaplešeš
s rukama iz djetinjstva
iz tvoje kose polete ptice
pratim ih kao isječke
koje bi rado skupljala
oko mojih usana i smještala ih
u snježno blještave slike  
zimske večeri

kad god se izmigoljiš
ozari me tvoja znatiželja
iz koje vraćaš promrzne prste
i smještaš ih u topla gnijezda
mojih džepova

tvoj nemir bi u neimenovane daljine
premiještao panoramski vidikovac
i usplahireno brisao godišnja doba
mijenjao bi perspektivu
boje i oblike krovova
dok ja svakom fragmentu dana
ponaosob ostavljam po jednu priču
onog smijeha iz kojeg će nicati
mozaik sutrašnjih vedrina

kad god izlistam našu novu stranicu
tvoj monolog je isti: grad sve više
sliči gorostasu koji se istodobno
i podmlađuje i stari
i nikad ne čuješ kad kažem:
prošetajmo daljinama

kad god me pogledaš poželim
sliku tvog obraza u vijavicama
iz kojih čekam
da crvena ruža izraste
ona što je mirisala
u velikom parku
malo dolje i malo desno
preko puta ostarjelih platana
i nasmijane tuge
ona što sazdana je bila
od neobjašnjivih
i sretnih suza što jecaju
niz stranice romana
nikad do kraja pročitanog

mirkopopovic