Dok hodam ulicama Pariza,
zadivljen sam gotskim zvonicima
i ljepotama koje se ne mogu kupiti zlatom.
Krećući se kroz blato i miris pečenih kestena,
punim ruksak težinom svježih spoznaja
u kojima se miješaju vrline, nade i krhotine snova.
Povijest se vraća jer ljudi ne osjećaju bilo jave;
u svakom jadniku dotičem vlastite ponore,
podržavajući nemoćne
jer sam nekoć dijelio njihovu sudbinu,
pa vrlo dobro poznajem izazove
crno-bijelog svijeta –
i znam da milosrđe stapa razlike
između ponora i nedosežnih visina.
Svi smo nemjerljivo grešni,
svijest nas uzdiže iz boli u orlov let,
a poezija nam grije duše
jer ljudska srca ne znaju primiti promrzle
u svoja prostranstva.
U tišini mračne ulice,
Victor Hugo, zaštitnik potlačenih,
pruža mi svoje Kontemplacije,
s licem Léopoldine na pozlaćenim koricama,
pa nestaje bez riječi.
Raskošni stihovi mi prave društvo
dok plovim melankoličnom Seinom,
a vrijeme se sabija u trenutak,
posljednju zraku mjeseca;
knjige nisu grobovi misli
jer svojim životima ispunjavamo njihove stranice.
Pod svodovima katedrale Notre-Dame
nalazim staze vlastite prolaznosti,
tamo gdje se spotičem preko margina života
i uzdižem se još jači:
dio duše sniva mi među ovim lukovima,
uz dječaka koji stišće štrucu toplog kruha
poput relikvije
i starca koji ostatke uvele ruže
pritiska na prsa.
Vjekovi su slijepi
dok rukama krče put u slobodu,
uzdižući se nad svjetionicima pravde –
prema zvijezdama,
ondje gdje plašt ljubavi štiti čovječanstvo,
gdje mi inspiracija premošćuje Seinu,
gdje se boje stapaju u spokoj,
gdje riječi postaju staze,
a stihovi naš put kroz vječni život.

Ivan Gaćina