U ritmu stiže tvoje kazalište

i vrti se tvoj ples bez kraja,

kao pijani gost što ugleda svjetlo.

Ne mari previše za glazbu

i stare, izlizane svirače.

Krenuli smo putem ponora,

zagrljeni,

iako smo se nadali,

da je ponor samo za neke druge.

Znam, voljela si blještavilo

i puno cvijeća

više ljeta nego proljeća.

Ali ti je umoran pogled

stigao taman do mojih zjenica

i obrisao prah

s uspomena bijelih oblaka.

Dok nas nitko ne vidi

krenimo još jedan krug.

Jer svjetla se uskoro pale

i bit će svakidašnjica

i bit će kraj.

Miroslav Tičar