Slutim da ćeš me možda ostaviti – mon amour,
Al’ šaljem ti ljubičice sitne, nemoj ih izmrviti – mon amour.
Nek’ one budu zavjet neizrecive ljubavi moje;
U medaljon ih stavi! Nemoj me zaboraviti – mon amour.
Rastužio si me onim svojim pismom: „Više te ne volim…“,
A potom milijun poljubaca mi najaviti – mon amour!?
Čeznem tražeći tvoj lik mili usred ružičnjaka
Htjela bih se uz tebe cijela priviti – mon amour.
Imenom tvojim nazvat ću ružu novu
Koja će te ljepotom opojnom zadiviti – mon amour.
Ćutim tvoj zagrljaj čvrst i cjelove vrele,
Taj drhtav žar što će me preplaviti – mon amour.
Čekat ću te i u vječnosti nijemoj
Iako ćeš moje rujne ruže oskrnaviti – mon amour.
Ako se pismo u povijesti zagubi il’ ga odnese vihor ludi
Gavran će ga kad-tad na tvom grobu ostaviti – mon amour.
Jako lijepo Katice...
Pitam se ima li ovdje utjecaja Poea :-)
Malo me je bilo u zadnje vrijeme,
pa tek sada čitam i komentiram.
Čestitke!
Ivane, hvala na osvrtu. Puno čitam i ima li tu Poea ne bih znala. Inspirirala me ljubav Jozefína (Joséphine) (1763—1814) i Napoleona, njihova pisma i njena ljubav prema ružama. Veoma je zaslužna na uzgoju (cc-a 200 ) novih vrsta ruža u Europi.
Lp, Katica
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Katica Badovinac
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!