Davne su slike osmeha moga,
u tami ležim kraj groba svoga.
Neke su ptice uzalud bile,
u čežnji su pisale red života tvoga.
...
Žut i crven,
pesak je na suncu
upijao odlazak
razređenog sunca.
Ništa drugo
osim osmeha
nismo ni bili.
Odveć stari
znanci smo,
u zalasku tišina.
Evo, i ti vidiš
kako umirem bez kuće,
bez peteljki
tamnih višanja,
bez dodira
setnih kiša
što u maju
nekad ne znaju stati.
Veruj mi,
ima smisla
kada se probudim
i pored sebe
na žutom i crvenom pesku
ugledam nekoliko
običnih ptica.
Draga moja,
danas najdraža,
ne umire se
toliko puta.
Poslano:
18. 03. 2019 ob 08:00
Spremenjeno:
18. 03. 2019 ob 08:12
Tatjana, ovaj snažan i dojmljiv poetski uradak citam nekoliko puta. Ne bez valjanog razloga.
Ima razloga i da ti se zahvalim za ovaj uzitak.
Mirko, h v a l a, od srca!
Lep pozdrav, Tatjana.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Tatjana M.
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!