Ovdje nitko više ne nosi
kapute
mantile
trenčkote
kabanice
kao nekad
naši preci

znam da ti to
djeluje efemerno
dok me ljubiš
toliko mlađa
da ne pamtiš vrijeme
nebeskih svađa
kad su se kišne kapi
lijepile za lice
prskale u oči
plesale
s uličnom prašinom
a miris je gljiva
smole
lišća i ptica
obavijao zidine na moru
uzburkanom od uzbuđenja
dok je moja duša
plovila s lađama
u daljine

ne slušaj me
samo me primi u sebe
ne kao čovjeka
primi me kao kišu
kao vijest
o izbrisanom vremenu
u čizmi svijeta
i reci mi
da zašutim...

Duško Babić