1.

osluhni soptanje konja, kad spavaš u vulkanu

od zvijezda ubijen! s brašnom u ruci nećeš biti

glas cvjetajuće magnolije - tek pisak larve, koju

je na čelo mešetarke s praznim snovima za

kratko vrijeme prilijepio razuzdan astronaut:

onaj čuvar akorda koji jezdi na iglama živim.

2.

ulicom brijestova hodaš pijan od tihih slova

a psi se poigravaju s vjetrom tvojih prstiju.

puzeće svijetlo svjetiljki u maglu sikće,

pročelja svakdanjih kuća su kao ljepljive dječje

vjeđe: poput budilice iz čežnje mliječnih zuba

i crvene od milujućih ponoćnih noktiju.

3.

umiranje u poeziji po pravilu je duže od života,

a u bistvu ga je prilično manje: jedva kakav

hektar integralne pokrajine na goloj visoravni

kože, zato nemoj odgađati! Ničega neće biti

previše i nijednu riječ se neće moći opozvati

kad ti zemlja bude usirila krvcu.

Jure Drljepan (JUR)