Ti si svoj. U svojim mislima,
Ja tiha. Bezrječna sjedim ti uz skute,
Prebirem u sebi svoja razmišljanja,
Tek s vremena na vrijeme
Zagrlim te nježno pogledom,
Ne remetim ti slijed ni red,
Namještaš se, širiš, dodiruješ me,
Časom poslije već si u svojim daljinama,
Ne mareć za mene malu,stisnutu prikazu,
Bolnu kreaturu na rubovima dodirivanja,
Sjedim i prebirem. Sve više tvoja.
Tek na sekundu svoja kad oči mi se zaiskre,
I sjećanje neko preplavi moje poglede,
Samo na tren.
Ne dvoumim. Ne premišljam. Tek praštam.
I oprost molim.
Za sve riječi, poglede i dodire,
Sve grijehe slučajne il’ s namjerom učinjene.

Ti se uljuljkuješ u san,
Znaš mi naum. Znaš da tren odluke donesen je,
Samo čekaš. Pa… nek dogodi se,
Da ne remetiš svoje planove,
I kao da žuriš se.
A ja? Još uvijek uz skute ti sjedim,
Kao neodlučna… kao bojažljiva,
A znaš me stoljećima… nisam takva,
Ne dajem lažna obećanja…. ne izgovaram laži.
Ne, to nisam ja.
Pa opet, pomalo me strah. Tek čovjek sam sitan,
Znam da ovo je konačnost trena. I nema povratka.
I nema: – Vrati me.
I korak jedan do tebe je samo,
I ustajem. Ona stamena,
Ruke na prsima, ne u molitvi. Ne.
Tek pokušavam netom prije zadržati sve svoje
U zagrljuju vlastitih ruku,
I krećem. Pomozi mi.

Nek bude brzo. Nek bude trenom završeno,
Molim te otvori se. Raširi svoje vode,
Primi me u svoje dubine,
Poklopi me sobom, tvoje sam dijete. Trebam te,
Odnesi moje tijelo, daleko od obale, sred pučine.
Pa usni snom, kao što svake noći snivaš.
Pljusneš o obalu… i umiriš svoje valove,
Do zore u kojoj mene neće biti na onom mjestu,
Na korak od tebe. Uz tvoje skute.

Emilija Mijatovic