Pišem li ti večeras
ili mi samo sjenka titra
s koracima koje si u predgrađu
čekala pod našim krošnjama
kad usnu tamarisi
Možda sam putanjom
probudio svice
što slušali su naša šaputanja
Možda sam sa svjetlima žmirkavim
stigao do zvijezda nijemih
a još se smiješe
davno ugašenih
a još svijetlē
kao tvoje oči nad nekim
starim pismima
koja smo nekoć čitali
Uspoređivala si ih sa knjigama
požutjelim
I plakala što će sve
jednom umrijeti
i godine i stijene daleko na rubu grada
stoljeća i parkovi i naše proljeće
na obali rijeke i moje riječi i tvoje riječi
A onda šaputala da možda možemo
i drukčije potrošiti život
Kako drukčije, pitao sam
zajedno sa pticama što dozivaju se
s kraja na kraj svijeta
Onda si stišala maštarije i šutjela
kao krošnje lipa na rubu grada
U trenutku si glasno pomislila
da je šutnja privid, da smo i mi
nestvarni, kao i iznenadni plač
nekog djeteta negdje iza noćnih zavjesa
i visokih, u nebo zaraslih balkona
Ako ti i ne pišem večeras
ako samo brblja jedan dio mene
i biva šumor nad parkom večernjim
možda me čekaš na nekom
tajnom mjestu njegovom
gdje su zajedno sa krošnjama
usnuli tamarisi
vau, preljepo!
lp,
Nobody
nobody, hvala lijepa!
Lirična pesem o moči besed, ki presegajo bivanje in vsakdanjost, pesem prinaša metafore, s katerimi prepričljivo slika mogočnost ubesedovanja. Čestitke,
Ana
: -) Hvala Ana!
Lijep pozdrav,
Mirko
jako lepo
Hvala Katarina. Vaše javljanje, opaska, viđenje i doživljaj moga uratka moja je radost.
lp,
Mirko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!