Nedostaješ mi
Ti, moj
I tko je ovaj čovjek
Što sjedi pored mene
Bezriječan
Broji ostatke svojih dana
Brojanicu prstima prevrće
Dok bezglasan molitvu ponavlja
Nedostaješ mi
Priznajem, možda prekasno je
Jer u šutnji zatvorismo radost
U visoke zidove crnih neimara
One noći kad dan nije htio
Osvjetliti sjene
Zauvijek promjenjene
Ni primjetili nismo.
Ti, moj
Nedostaješ mi u osmjehu
Nalazim ga u svršenim danima
Ako uspijem prizvati ih
Iz sjećanja
Nedostaješ mi u pričama pogleda
A to smo znali
O, kako smo znali...
Bojim se
Ne mogu ni preko usana
Al zato u sebi izgovaram
I sada
Dok te ispod oka gledam
Nestali smo zauvijek
Ponavljam
Dobrano razumom ogoljena
Ti, moj
Pogledaj nas
Zakopčane ljudske ljušture
Do grla stisnute
U neizgovorene optužbe.
Nedostaješ mi
Ti, moj...
Nježno, gorko, prolazno ..., napisano bez balasta, neposredno, uvjerljivo ... radi čega čovjek mora da se iskreno pita: Zašto je to tako? Iskrenost sa dahom topline, radi koje ostaje nada ..., jer ipak Ti, moj ...
Super! Čestitam !
lp Ida Oz
Hvala vam...
srdačan pozdrav
Emilija
Biti z nekom, ki ni skoraj več in lupine ljudi, ki naseljujejo praznino ali komaj kdaj ulovljiv spomin. Melanholična pesem, ki predstavi minevanje v drugačni luči. Čestitke,
Ana
Hvala vam, lijepo je vidjeti da je podčrtanka, lijepo je znati da je osjećate i da su riječi prepoznate.
Lp
Emilija
Poslano:
07. 08. 2014 ob 07:11
Spremenjeno:
13. 08. 2014 ob 06:57
Hvala Marko, sramotno kasnim sa zahvalom, ali ...lijepo je znati da te dodirnula i da si poželio je prevesti.
Srdačan pozdrav, i još jednom oprosti...:)
Emilija
Emilija, nič hudega : )
Včasih je težko slediti vsemu kar se nam dogaja ...
Lep pozdrav, Marko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Emilija Mijatovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!