Ponekad se razume tišina,
nešto se može reći pogledom,
govor tela kazuje mnogo,
kao i boja, miris, muzika.
Dar govora, bogatstvo reči,
nešto je posebno,
što je samo Čoveku dato
i samo on može i treba
da čuva to veliko blago.
Reči mogu da oduševe,
mogu da obraduju,
ali mogu i da zabole,
i da obeshrabre.
Uvek je naročito važna
ona prva reč,
reč kojom otvaramo vrata,
predstavljamo se,
pružamo svetu sliku o sebi.
Kao što je baš uvek
na završetku
ili na odlasku
za sve kriva ona prokleta,
napisana ili izgovorena,
poslednja reč.
Ma kakva ona bila,
svaki put zvuči
kao presuda,
nekakva osuda,
ili opraštanje.
I to je prokletstvo
poslednje reči.
Baš tako. I ja sam osetljiv na to "poslednje" i "zadnje", a to se vrlo često brka, pa i zloupotrebljava.
Hvala, Ivane.
Veliki pozdrav, Miša.
Poslano:
20. 07. 2014 ob 23:57
Spremenjeno:
21. 07. 2014 ob 00:03
Odlična pesem, čestitke!
Poslano:
21. 07. 2014 ob 00:04
Spremenjeno:
21. 07. 2014 ob 00:11
Hvala, Shadyyy :-)
Poslano:
21. 07. 2014 ob 12:08
Spremenjeno:
21. 07. 2014 ob 22:19
Poslano:
03. 08. 2014 ob 13:00
Spremenjeno:
15. 08. 2014 ob 22:09
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milen Šelmić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!