Izjutra prognoziraju vrijeme i znaš da ponestaje vode,
jer si uvečer oprala kosu.
Slušaš o pokolju školaraca u Francuskoj pa te stisne,
što ako netko dođe amo i pobije ti skoro odraslu djecu?
Pogledaš iza uglova kuće. Prisluškuješ.
Za vrijeme vožnje na posao razgovaraju o urotama.
Vidiš, kako ih kuju, na ulici, u grupama, u parovima, pojedinačno.
Cijeli svijet se urotio protiv tebe.
Žele ti izvući novac a kude te da trošiš previše,
jer radiš u javnoj upravi.
Policajac na raskršću cijelo vrijeme gleda samo tebe,
jedva prebaciš u prvu da zaviješ u ulicu,
u kojoj je opet netko parkirao na tvoje mjesto.
Auto konačno ostaviš ispred trgovačkog centra i
gradskim autobusom s polusatnim zakašnjenjem stigneš na posao.
Iscrpljena se srušiš za pisaći stol.
Dopisi bez pečata pojave se pred tobom
kao opomena, prijetnja.
Kolega te pozove na kavu, prekoravaš ga zbog zavođenja
(uknjižiti moraš i jučerašnje papire).
Kad ti šef na odlasku s posla pridrži vrata,
obrneš se i odeš u kancelariju za još jedan sat
(nešto znakovito je bilo u njegovom pogledu,
pomisliš: ne trudim se dovoljno).
Predvečer dođeš kući i na čelo stavljaš obloge.
Djeca te ne razumiju. Iz njih zrače inat, pogrda, otpor. Bojiš se njihove mladenačke nadutosti, jednosložnih lajavih odgovora i neprestanih potreba.
Hoće novac za kino, za udžbenike, za predstavu, za sate vožnje, za kaputić, za nove cipele, za izlet.
Uvečer padneš u krevet
i ponovno proživljavaš trenutke dana
što se nižu kao zdravomarije na krunici.
U snu tumaraš po beskonačnom hodniku mračne galerije
s križem na svakoj slici. Lice patnika, poškropljeno krvlju, oči okrenute ka nebu, usta iskrivljena i suha.
Čekaš da zaječi zemlja duboko pod tobom.
Tada se počnu pretakati tekućine grada i nevidljivi ljudi te smiruju svagdanjom rutinom.
Znaš: probudila si se u novo jutro.
I sve počinje ispočetka.

Jure Drljepan (JUR)