Usnuo sam još jednom tvoje oči
i dijete naše bezimeno kako raste
da bude prosjak i pjesnik tišine svijeta
u tebi i meni odranjaju se brijegovi
snijegovi zameteni zaboravljenim smijehom
svadbene povorke praćene zvukom praporaca
da sam znao da sam samo znao
pjevati na svim jezicima
mrtvim i onim koji će tek umirati
ušio bih u svoje grudi note nezemaljske ljepote
da me razgore u plamen visok baklju mesa i vjere
do nogu Bogu da se opeče na žar krvi čovječje
pa neka i On zaplače kao naše dijete
prosjakom i pjesnikom što je imalo biti
mješte nas suđenih na vrelu vremena
što ne usudismo se ovoliko zavoljeti.
Poslano:
22. 01. 2014 ob 13:35
Spremenjeno:
22. 01. 2014 ob 13:37
Bravo Duško !
Poslano:
22. 01. 2014 ob 13:38
Spremenjeno:
22. 01. 2014 ob 13:46
Hvala Branka draga !
lp
Poslano:
22. 01. 2014 ob 13:47
Spremenjeno:
22. 01. 2014 ob 13:53
Hvala tebi...:)
Poslano:
22. 01. 2014 ob 21:09
Spremenjeno:
23. 01. 2014 ob 12:46
Može se shvatiti ovo moje javljanje kao neskromno kazivanje o pjesmi koja je u svakom slučaju vrijedna pažnje. Velike pažnje! (Kažem NESKROMNO s obzirom da nisam književni kritičar). Svaka čast za vrhunsku pjesmu!
LP,
mirko
Hvala na lijepim riječima dragi Mirko.
Srdačan pozdrav iz Zadra !
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!