Naprosto je sve posloženo
po nekom slijedu stvari
svatko ima svoj komadić pustinje
i otvorenu oazu u njoj
da je osmisli
(makar u snovima)
...
mora pustinja
(sva već u zrncima
odslušano postojati)
ponekad sam
i uhodano hodam
ususret sretanjima
pohodeći selice u dolasku
(zabijam kljunove kazaljki
u nebo i odvijam svijet unatrag)
premda uvijek ostajem
na Vi s vremenom
niotkuda omeđena
prostorom bliskosti
(jer ništa sam i sve
i ono nešto malo između
dlanova tvojih
svjetlosti izložena)
u međuvremenu
vraćam se u vlastiti pogled
i skrivam pod sopstveno krilo
sanjajući neizostavno
kako sam oaza
zauvijek onome
ljubeći dorečena
kome sam samo pustinja
Pesem ponazarja življenjski krog, ko mimo puščav (v katere si, vsaj v domišljiji, prikličemo oaze) hodimo pavzaprav ves čas k sebi (čeprav smo večina časa proč od sebe): nauči nas "gledati s srcem". Čeprav si želimo pretentati čas, ga zavrteti nazaj, potrgati kazalce, preskočiti omejujoči prostor in srečanja, se nam kljub vsemu posreči - skozi samoto - priti k sebi. Čestitke.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Danja Đokić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!