U tvojim grudima metastazira srce svijeta.

Pojeo si četvrtinu Mjeseca da bi postao.

Mesija?

Ne.

Pojeo si lunarni uterus da bi postao crni mak

kojeg njišu trepavice okamenjenih morkinja.

Među svemirskom prašinom

strpljivo razabireš

postojanje od trajanja.

Prsti su ti ukočeni od tisućljetnosti.

Svoju smrt provlačiš okomicom dubokog oka

(svijet postati će razrok i slijepo odan Gei).

Odlučio si sazdati most

od jednog do drugog početka vječnosti.

Sa svoga Žala šaljem ti valove

dragih oblutaka.

Rebra su mi sve tanja i sve grobnija

među pijeskom kojim posipaš

čela moreplovaca.

Nastao iz suze Majke Pramuke,

zloćudan, metastatičan,

erektilan u najmanjoj od riječi spasenja,

obučen u pokrov

posljednjeg od neuskrslih mrtvaca.

Ja te u svojoj lubanji nosim

kao bijeli stijeg,

kao crni stijeg,

nosim te kao bolest

i kao melem dana.

Zajedno,

lomimo zrcala čijim krhotinama

porimo utrobu noći i pijemo njen mrak.

Mi nismo umomračni,

samo bijeli u svom otkrivenju

(nama je smrt proljeće,

nama je smrt zelena-

zato krstimo naše živosmrti

jedno drugim,

jer u istom danu

ne možemo oboje biti

niti oboje možemo ne biti).

Kupam te u kamenici maslinovog ulja.

Bio si tek izdanak u Getsemanskom vrtu

kada je Juda poljubio Svijet.

Sad,

sav si zlatan i sav vremenu težak.

…

Drhtim pred babilonskim vodama.

Ti si slijepi Splavar

koji o zvijezde vezuje svoju kosu

kako bi Smrt uvijek pronašla

svoj put do mene.

nikita