Oskoruše
Pitaš me, najdraži,
kako me ne svanuti
u danu boje oskoruša
što mede podno tvoga nepca,
tišajuć’ vrisak glasnica
koje još ječe gorčinom
mojih truđenja
da tvoje lice nikad ne porodim.
Moliš li se bogu zaborava za me, najdraži,
moli od mog kraja
i ne izmoli nikada početka.
Tako će biti da me nema.
I bit će ti dobro.
Ne utiskuj nikad, najdraži,
svoje stope u moje.
Ne traj koracima koji su odhodali
vrijeme blijedih lizijantusa.
Tako neće biti da me nema.
Da me ima istekle i mrtve.
Pitaš me, najdraži,
kako uvjeriti jutro
da me zaobiđe na svom putu
u dan boje oskoruša.
Ne beri, najdraži, ne beri od tog zora.
U njem’ trudni smrt koje biti mora.
Pjesma koja u čitaocu budi okus nekih prošlostoljetnih i onih prije poeta u ljusci drevnosti. Izvanredna osjećajna kompozicija u tamnim tonovima koja nas vodi kroz najdraže hodnike poezije.
Bravo Nikita! Vrh pjesma... ovako nešto davno nisam pročitao
Najmoćnija pjesma! Ispovijest duše.
Pesem, skozi katero prvoosebna p. s. nagovarja dragega, naj v molitvi zanjo izbere trenutek konca in gre nazaj, da nikoli ne pride (spet) do začetka, naj ne stopi v njene stopinje ... ker smrt mora priti. Barve skorša in lizijantusa dajejo pesmi dodatno pomenskost ... čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
- 13. 10. 2018 ob 19:19
- Prebrano 561 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 231.39
- Število ocen: 13