Dok su ti usne dodirivale moje,
dok su ti ruke oko mog vrata obigravale,
dok su nas anđeli
slašću upleli,
bili smo udaljeniji jedan od drugog
vascelim svetom.
Krv mi kap po kap ističe.
Rana se otškrine, pa lipti.
Zemlja, crni purpur.
Mekan je ležaj zemlja.
Neće me tamo mučiti,
neće u susednim grobovima
ogovarati naše sjedinjenje.
Kosturi će nam se u miru grliti.
Čemu prestravljenost?
Materiju ne možemo smožditi,
a trpljenje u lobanji živi.
Ubiću ga.
Kostur ću vratiti onom
ko mi ga je pozajmio.
Neka neki pesnik
od njega napravi pehar
iz koga će piti
svoje poslednje vino!
Ja ću da se duboko naklonim pjesnikinji.
Joj, hvala Lean od srca . Srdaćan pozdrav
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: vladankacvetkovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!