Gledali smo se netremice
na prozoru netko je
smjenjivao godišnja doba
drvenom rukom
mogli smo čuti čekrk
kako škripi
dok kotrlja Mjesec
po klizištima neba
dizalice su prenosile
pilastre za podbočavanje
polomljenih srca bogova
snivanja i krasovjerja
nismo trepnuli
ni kad je odjeknuo
strašni plotun
iz grla punog ljubavi
čovjeka koji je ležao
sam na cesti
u trudovima
gledali smo se
oči u oči
ne trepnuvši
pred slikom
nebrojenih golubova
odjevenih u paradno perje
za pozdrav velikom imitatoru
i još smo tamo
obujmljeni očima
jedno prema drugom
i ne trepćemo.
Hvala od srca vrhunski prijatelju i pjesniče !
lp, Duško
Meni se dopada postojanje princa poezije.Sjajan Dusko Babic kao bosiljak i smilje u letnjim obrisima pesme.Vrhunsko, nema sta!?
Hvala Sara, Tanja i Srećko, od srca !
lp, Duško
Kdo je rekel, da lahko samo likovniki ali kiparji ujamejo nepremičnost? Ta pesem jo je in to s toliko gibanja, da je ta neizprosna trdnost neomajna, čestitke,
Ana
Hvala od srca draga Ana !
lp, Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!