Suviše divlje sam skočio, pa je s oblaka mene
kroz taj svijet na dno pakla bacilo.
Tamo u kocki tame oko je za svjetlošću vapilo,
znajući: JESAM. ŽIVIM. ZNAM: Ona vene.

Kao iz granita bijaše ta tama,
od nje je u sebe odbijao se pogled.
U njemu ništa kao točka raste u dvogled.
Sav joj se predah, kad misao sinu sama:

»To ništa tinja! Propupalo je u vlas svjetlosti sive!«
Za njega se hvatam, pun poštovanja, plah
i već lebdim s njime uvis kao dah.

Iz zemlje tako uspnu se i gljive.
I sad sam tu, drugačiji a ipak onaj isti,
u zagrljaju njenom koji me uvijek čisti.

Jure Drljepan (JUR)